EI je skup sposobnosti koji uključuje uočavanje, razumijevanje, izražavanje, regulaciju i upravljanje svojim i emocijama drugih ljudi. Pripada kristaliziranim inteligencijama koje se razvijaju tijekom života, s iskustvom. Inteligencija je važna za uspjeh u životu no EI je ključ za postizanje svojih ciljeva i održavanja zdravih odnosa. Postoji pozitivna korelacija između „klasične“ inteligencije i emocionalne inteligencije i zato je dobro da se one shvate komplementarno, a ne kao konkurencija jedna drugoj. EI je najbitnija za profesije koje rade u socijalnom okruženju, a sva istraživanja pokazuju da je povezana s empatijom i prosocijalnim ponašanjem. Vjeruje se da postoji 5 elemenata koji definiraju emocionalnu inteligenciju: Samosvijest osobe, Samoregulacija, Motivacija, Empatija i Socijalne vještine.

Samosvijest osobe – Ključ emocionalne inteligencije je prepoznavanje osjećaja u trenutku kada se dogode. Sposobnost kontinuiranog praćenja svojih osjećaja je od presudne važnosti za razumijevanje samoga sebe. Ljudi koji su sigurni u to što osjećaju bolje upravljaju svojim životom i sigurniji su u svoje odluke. Samosvjesne osobe nikada ne prepuštaju emocijama da izmaknu kontroli. Takve osobe su svjesne svojih mana, ali i prednosti te stoga bolje obavljaju zadatke.

Samoregulacija – sposobnost kontroliranja emocija. Osobe koje su svladale samoregulaciju neće dopustiti da postanu previše ljute ili ljubomorne, nisu impulzivne već su njihove karakteristike promišljenost, integritet te sposobnost zalaganja za sebe (imaju sposobnost reći NE). Ljudi koji imaju ovu sposobnost u stanju su smiriti sami sebe, osloboditi se pretjerane anksioznosti, depresivnosti ili razdražljivosti. Oni koji to nisu u stanju stalno se bore sa svojim lošim osjećajima i teže se oporavljaju od životnih neugodnosti i udaraca.

Motivacija je jedan od karakteristika osobe sa visokom emocionalnom inteligencijom Bez obzira koliko smo sposobni i talentirani nećemo postići nikakav uspjeh bez upornog i dugotrajnog rada. Emocionalno inteligentni ljudi u stanju su motivirati sami sebe i dugo i naporno raditi da bi dostigli konačni uspjeh – oni kontroliraju svoje impulse, misle pozitivno i optimisti su. Motivirane osobe su ujedno i produktivne, spremne su za izazove te su spremni ići prema dugoročnom uspjehu.

Empatija je sposobnost identificirati se sa tuđim željama, osjećajima, potrebama, stavovima; temeljna komunikacijska vještina. Osobe koje imaju sposobnost empatije izvrsne su u upravljanju odnosa te slušanju drugih osoba, kao i prepoznavanju osjećaja bez da su oni izrečeni. Ljudi koji su u stanju uživjeti se u osjećaje drugih ljudi lakše prepoznaju signale koji ukazuju na to što drugi ljudi trebaju ili žele. Zbog toga su uspješniji u velikom broju poslova – u poučavanju, prodaji i menedžmentu.

Socijalne vještine – Umjetnost uspostavljanja i održavanja odnosa s drugim ljudima u velikoj mjeri ovisi i o prepoznavanju emocija kod drugih ljudi i prikladnom odgovaranju na njih. Osoba koja ima dobre socijalne vještine ima visoku emocionalnu inteligenciju. Takve su osobe izvrsne u komunikaciji, u održavanju i izgradnji odnosa. Osobe sa razvijenim socijalnim vještinama se ne fokusiraju samo na vlastiti uspjeh već će pomoći i drugim osobama. 

Emocionalna inteligencija je nešto što se tijekom života može razvijati zahvaljujući trudu i iskustvu pojedinca. Osim što postoje specijalizirani koncepti i programi za razvoj emocionalnih sposobnosti i vještina za različite skupine ljudi, postoje i brojna nastojanja u poboljšanju edukacije stručnjaka o važnosti pozitivnih osobina pojedinaca. Njezino se razvijanje može potaknuti putem pohađanja određenih psihoterapija kojima je glavni cilj otkrivanje i upravljanje ljudskim snagama i vrlinama.

U posljednjih nekoliko godina se izrazito povećao interes za primjenu programa koji imaju za cilj razvoj socijalnih i emocionalnih vještina kao što su rješavanje problema, donošenje odluka, reguliranje emocija, prepoznavanje emocija, upravljanje ponašanjem itd.

• “Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali, naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnog razloga i na ispravan način – to nije lako.”

Aristotel

Anksioznost se definira kao neugodan osjećaj tjeskobe, straha, napetosti i nesigurnosti, a koji je praćen aktivacijom autonomnog živčanog sustava. Često je izazvana nepoznatim ili neprepoznatljivim uzrocima, premda može biti izazvana i stvarnim ili predvidivim događajima. Ispitna anksioznost je intenzivna anksioznost koja se javlja u situacijama ispitivanja, testiranja ili odgovaranja te tako povećava broj grešaka u zadacima. Sastoji se od zabrinutosti za vlastito postignuće i doživljavanje neuspjeha te emocionalnosti koja obuhvaća uzbuđenje (ubrzano kucanje srca, napetost, nervoza i sl.).

Vjerojatno nema osobe koja tijekom obrazovanja nije doživjela strah od ispitivanja ili testiranja. To je normalna pojava, jer takva anksioznost može pozitivno djelovati na rezultat ispitivanja (usmjerava našu pažnju na pitanja i čini nas uspješnijima). No, kod nekih osoba se javlja vrlo intenzivna anksioznost koja smanjuje učinak odgovaranja ili testiranja te tako negativno djeluje na rezultat. Razlozi zašto se kod nekih učenika javlja intenzivna ispitna anksioznost su razni: učenik može imati negativnu sliku o sebi i svojim sposobnostima, raniji učenikovi neuspjesi u predmetu, spoznaja da se nije dobro pripremio/la za ispit, previše informacija ukoliko uči sve odjednom (kod „kampanjskog“ učenja), strah od reakcije roditelja na lošu ocjenu…

Sve uglavnom počinje od negativnih misli za vrijeme učenja. Učenici počnu misliti: „Što ako opet dobijem jedinicu?“, „Što će mi roditelji reći ako opet dobijem lošu ocjenu?“, „Osramotit ću se pred cijelim razredom ako iz toga dobijem lošu ocjenu.“, „Ne smijem opet dobiti jedinicu!“. Takve misli izazivaju osjećaje straha, uznemirenosti i tjeskobe. Uslijed takvih emocionalnih stanja, pojavljuju se tjelesne reakcije (lupanje srca, znojni dlanovi, crvenilo obraza, napetost mišića, blaga glavobolja…) koje mogu dodatno skrenuti pažnju s učenja ili odgovaranja. Zbog takve izrazite nelagode učenici mogu odustati od daljnjeg učenja, znaju odgađati učenje, zatvoriti se od vanjskog svijeta kada se najavi test ili ispitivanje i slično. Važno je napomenuti da takvim postupcima učenici zapravo samo na trenutak „ugase“ taj strah, ali pravi problem ostaje i dalje – i dalje moraju pisati test i odgovarati. Zato je bitno pravilno se suočiti s problemom prekomjernog straha od ispitivanja i dobro riješiti test.

Što se može napraviti kako bismo smanjili ispitnu anksioznost?

Prije ispita moramo naravno dobro naučiti gradivo. Preporuča se učenje s razumijevanjem (povezivanje naučenog gradiva, ponavljanje, prepričavanje gradiva, provjera gradiva s nekim drugim iz razreda…). Korisno je gradivo podijeliti na manje cjeline i početi učiti na vrijeme, a ne zadnja dva ili tri dana cijelo vrijeme provoditi učeći. Poželjno je isplanirati vrijeme u koje ćete učiti. Pri tome možete maknuti neke stvari koje bi vas mogle zaokupiti i tako omesti učenje ili se možete maknuti na neko mjesto gdje vas neće ništa ili nitko ometati. Osim vremena učenja, potrebno je isplanirati i vrijeme kada ćete se na kratko odmoriti od učenja radeći neku drugu aktivnost. Korisno je nagraditi se svaki dan, ali  nakon uspješno naučenog dijela gradiva. Za vrijeme učenja ne treba razmišljati o prijašnjim loše napisanim ispitima i nekim negativnim iskustvima iz tog predmeta, kao ni o budućim mogućim lošim ishodima test i eventualnim posljedicama. Dan ili dva dana prije ispita koristite isključivo za ponavljanje naučenog gradiva. Neposredno prije ispita ne treba slušati priče drugih učenika, ali je poželjno saznati kako ispit izgleda. Može koristiti i relaksiranje prije ispita, a za to je dovoljno nekoliko pravilnih udisaja i izdisaja. Pokušajte se dobro naspavati noć prije ispita (barem 8 sati).

Za vrijeme ispita normalno je očekivati određenu količinu tjeskobe, no ne brinite, to je nešto što je normalno. Kada počne test (ili ispitivanje) treba misli i brige ostaviti izvan učionice, a skoncentrirati se na sadržaj pitanja, nikako ne na to da nešto ne znamo. Rješavajte jedno po jedno pitanje, a ako je moguće, preskočite ona koja ne znate (ako bude takvih) i ostavite ih za kraj. Mirno dišite i ponavljate kako je u redu da vas je strah i kako u tome niste jedini. Misli poput „Učio/la sam“, „Napisati ću ovo za dobru ocjenu“, „Upravo da i dobijem lošu ocjenu, nije kraj svijeta što ću ju morati ispraviti“ i slične, mogu biti od velike koristi kako biste se smirili. Vodite računa o vremenu koje je preostalo i ne zamarajte se pojedincima koji su prije vas predali test.

Nakon testa ili ispitivanja sagledajte kakvo vam je bilo to iskustvo. Zapamtite (ili zapišite) stvari koje su vam pomogle da se osjećate bolje, upravo ako su to i neke sitnice, jer to gradi put prema uspjehu. Treba zapamtiti i stvari koje vam nisu pomogle. Nagradite se nečim ako ste uspješno prebrodili strah (osobito ako je i ocjena dobra).

Treba znati da je anksioznost poput navike i da je potrebna vježba kako bismo ju savladali.

Brzi savjeti:

1. Postavite si realne ciljeve i očekivanja. Važno je poznavati sebe i svoje mogućnosti, svoje jake i slabe strane, i u skladu s njima realno procijeniti kakav uspjeh iz kojeg predmeta i gradiva možete postići.
2. Dobro se pripremite. Gradivo treba što bolje naučiti i pripremiti se za ispite i odgovaranje.
3. Razmislite čega se zapravo bojite. Što vam se može dogoditi ako ne budete dovoljno znali? Što je najgore što vam se može dogoditi? Morat ćete ponovo učiti…. morat ćete roditeljima opravdavati zašto je tako ispalo? Je li to baš toliko strašno i nepopravljivo?
4. Zamijenite negativne misli pozitivnima. Zastrašujuće misli (,,To je jako teško!” i sl.) pokušajte zaustaviti tako da mislite o nečemu ohrabrujućem, o nekoj osobi koja vam daje podršku, o nekom mjestu na kojem se osjećate  lijepo i sigurno. Neka to ne bude maštanje unedogled, nego samo kratka pomisao u ,,kriznoj situaciji”
5. Opustite se što više tijekom odgovaranja. Korisna može biti tehnika polaganog dubokog disanja. Ako vas direktan pogled u oči nastavnika prilikom ispitivanja jako zbunjuje i izaziva strah, zagledajte se u jednu točku (iznad njegove glave ili sl.) i odgovarajte. Tada zamislite stranicu u udžbeniku ili bilježnici na kojoj je to gradivo, zamislite crtež, shemu ili sl..

„Baš si nepažljiv!“… „Koncentriraj se!“ Sigurno si nekad čuo/čula nešto slično dok si mislima odlutao nekud daleko. Što zapravo znači „biti pažljiv” i što je pažnja? Umjesto pažnje često možeš čuti i izraz koncentracija. Imaju slično značenje. Pažnja je usmjerenost mentalne aktivnosti na određene podražaje. Pažnja ili koncentracija su zapravo tvoja usmjerenost na neku aktivnost, osobu, sadržaj ili neka događanja u tvom vlastitom tijelu ili okolini. Dakle, tvoja pažnja može biti usmjerena na samog sebe ili na okolinu. Uz pomoć pažnje ti opažaš, slušaš, učiš, igraš se i radiš najrazličitije stvari. Važno je znati, TI si taj/ta koji odlučuje na što ćeš usmjeriti pažnju i koliko ćeš se dugo zadržati na tom sadržaju. Ali pažnja zna biti „neposlušna“ i nije ju uvijek lako kontrolirati. Ona ti može „pobjeći“ – naročito ako te nešto ne zanima. Na primjer, ti si u školi a misli ti pobjegnu kući. Ili učiš, a želiš izaći van i na kraju ne znaš što si pročitao. Zato upamti, pažnja je jako važna. Dobro je znati da ti je lakše biti pažljiv kada te nešto zanima i da ćeš svojom pažnjom sve bolje upravljati kako rasteš. Ona je tvoj glavni pomagač i svakoga dana uz njenu pomoć odabireš što će tvoje oči, uši i mozak primiti, a što neće. Dobro je znati da je pažnju moguće trenirati, poput mišića. Neke savjete, vježbe i igre za vježbanje pažnje i koncentracije možeš pronaći ovdje. Pokušaj, budi uporan/uporna i rezultati će se brzo pokazati.

Ukoliko si odlučio učiniti nešto kako bi poboljšao svoju pažnju, mogu ti pomoći neke od sljedećih aktivnosti. Sve su vrlo zabavne i sigurno su ti većina njih već poznate, ali možda nisi znao da su korisne za vježbanje pažnje.

•          „Mozgalice“, labirinti, križaljke, pronalaženje skrivenih likova, traženje sličnosti i razlika, osmosmjerke… ima ih na dječjim portalima ili u časopisima

•          Crtanje, slikanje, precrtavanje crteža s puno detalja, bojanje vlastitih crteža ili slika u bojankama, modeliranje plastelinom, glinom

•          Slaganje različitih slagalica, puzzli, bilo kojeg oblika ili dimenzija – više dijelova zahtijeva više pažnje

•          Zadatci opažanja – uspoređivanje dvije ili više slika što je na njima različito

•          Razvrstavanje kocki ili kuglica, po boji, veličini, pravljenje ogrlica po određenom redoslijedu

•          Zadatci opažanja i pamćenja – npr. jednu minutu promatraš neku sliku i nakon toga trebaš nabrojati ili zapisati što više stvari sa slike

•          Zadatci slušanja i pamćenja – npr. netko ti kaže niz od nekoliko riječi ili brojeva, ti ih trebaš ponoviti istim redoslijedom (s vremenom ih dodajte sve više)

•          Netko od ukućana stavi ispred tebe više različitih predmeta, najmanje 5 ili više. Promotri ih desetak sekundi, zatim zatvori oči ili okreni glavu, a pomagač neka makne jedan. Pogodi što nedostaje.

•          Igraj različite društvene igre

•          Uključi se u igre koje uključuju fizičku aktivnost, jer takve igre traže da naučiš pravila i strukturu koje treba poštivati

Rugaju ti se, vrijeđaju te, guraju, izbjegavaju, stalno napadaju riječima ili fizički. Zašto baš tebi? Hoće li to ikad stati? Kako to zaustaviti?!

Ako se ovo i tebi događa, nažalost, to što prolaziš zove se vršnjačko nasilje ili bullying. Vršnjačko nasilje je vrsta zlostavljanja, a radi se o tome da jedan ili više učenika stalno ili svako malo namjerno uznemiruje, napada ili vrijeđa drugog učenika koji se od toga ne može obraniti. Oni koji zlostavljaju su obično zbog nečega moćniji od onoga kojeg napadaju. Ili su stariji ili veći i krupniji ili ih je više.

Vršnjačko nasilje zovemo zlostavljanjem jer  se ponavlja ili postoji prijetnja ponavljanjem kroz neki dulji period.

Pri tome je važno znati da  to nije samo fizičko nasilje, bullying nije samo udaranje, već i razni drugi oblici nasilnog ponašanja. Osim fizičkog nasilja (udaranja, guranja, čupanja, podmetanja noge, oštećivanja  ili bacanja stvari…) postoje i drugi oblici vršnjačkog nasilja koji nisu svima lako uočljivi.

Vršnjačko nasilje je i ako te netko:

– Ogovara, zlobno trača ili širi laži o tebi

– Vrijeđa, omalovažava, ismijava ili izaziva

– Ignorira, govori drugima da se ne druže s tobom

– Uzima ti stvari ili iznuđuje novac

– Prisiljava te da radiš nešto što ne želiš

– Prijeti ti ili te prati na putu od škole

Sve to, ne samo tjelesno nasilje, NIJE U REDU. To su sve oblici nasilja i ako se ponavlja vrsta je zlostavljanja. Ne trebaš to trpiti i ne zaslužuješ da se bilo tko tako ponaša prema tebi.

Važno je da znaš: NISI TI KRIV (KRIVA) ZA TO ŠTO TI SE DOGAĐA. Često se mladi koji su izloženi nasilju počnu pitati: “Zašto baš meni?”, “Kako to da ne gnjave druge?”, “Možda sa mnom nešto nije u redu?”, “Možda sam nečim ovo zaslužio?” ili “Sama sam si kriva jer….”

To nije istina!

Nisi kriv, nisi kriva.

Tko god to da radi, oni su odgovorni i to što rade se ne može ničim opravdati. To jednostavno nije u redu. To nije dječja igra, niti može proći pod zadirkivanje ili slučajnost. Slučajnosti nema kada se isti događaji ponavljaju istim osobama.

Namjerno je, nasilje je, nije u redu i mora prestati!

POTRAŽI POMOĆ I ZAŠTITI SE!

Često onaj koji je nasilan prijeti osvetom ako nekome kažeš što se događa, osobito ako kažeš roditeljima ili učiteljima. Često su takve prijetnje samo riječi i moć se zasniva samo na vjerovanju da se nećeš nikome obratiti. Većina njih se značajno primiri nakon što ga odrasli pozovu na red ili kad osjete posljedice svog ponašanja. Ma koliko te takve prijetnje uznemiruju, NEMOJ ŠUTJETI O NASILJU. Reci roditeljima, reci učiteljima, reci prijateljima. Što više ljudi zna što se događa i kako se ti pri tome osjećaš to je veća šansa da će ti netko uspjeti pomoći. Ako trpiš i šutiš, šanse da netko sazna što ti se događa i pomogne su male. A mnogi nasilnici nastavljaju zlostavljati baš zato jer nitko ne reagira.

Obavezan si samom sebi ne šutjeti i učiniti sve što možeš da bi se zaštitio.

Prvo što trebaš napraviti jest reći odrasloj osobi i tražiti pomoć od odrasle osobe. Obzirom da se vršnjačko nasilje uglavnom odvija u i oko škole, odrasle osobe kojima se možeš  i trebaš obratiti su:

– Roditelji

– Razrednik/ca,

– Dežurni učitelj ili bilo koji drugi učitelj u školi

– Pedagog ili psiholog škole

– Ravnatelj

Neki učenici ne žele reći razredniku ili školskom psihologu što se događa jer misle da je to tužakanje, a svi znamo da tužakanje nije dobro. No, reći učitelju, razredniku  ostalima s ovog popisa da je netko na bilo koji način nasilan prema tebi nije tužakanje.

Pojasnit ću i zašto: tužakanje je kad  učitelju kažeš nešto zbog čega će drugi učenik nastradati, a ti to znaš i namjerno to radiš. Namjera tužakanja je da se drugom učeniku nanese šteta i zbog toga to nikom i nije simpatično. Reći učitelju da je jedan učenik nasilan prema tebi nema direktan cilj nauditi tom učeniku, već je cilj zaštititi se (ili čak zaštititi nekog drugog tko je izložen nasilju).  Da, događa se da taj koji je nasilan trpi posljedice svog ponašanja, možda dobije i opomenu ili strožije mjeru, no za to je sam odgovoran. No, ono što je učitelj saznao je istina i rečeno je s cilje zaustavljanja nasilja. Stoga to nije tužakanje, već zaštita samog sebe (ili drugih) na koje imaš potpuno pravo. Zato reci odraslima i reci točno što se dogodilo, tko je sve bio tamo, da li se to već događalo, je li bilo prijetnji, što si ti učinio – punu istinu. Nemoj pokušavati umanjiti ono što se dogodilo, niti štititi nasilnog učenika.

RAZVIJAJ SAMOPOUZDANJE I NAUČI SE USPJEŠNIJE ZAUZIMATI ZA SEBE!

NE BOJ SE – sjeti se da se nasilnik samo prikazuje velikim i moćnim. On (ona) nije tako moćan kao što bi htio da drugi misle o njemu (njoj).

Strah samo podgrijava njihovu želju da budu veliki i moćni. Kad im izbiješ taj adut ostaju ono što jesu, djeca s problemom nasilnog ponašanja koja najčešće ne znaju drugačije pristupati ljudima.

Važno je da pokušaš ostati smiren i reagiraš mirno i čvrsto. Jasno reci: “Prestani” ili ” To mi se ne sviđa, nemoj mi to raditi.” Ili ” Ne želim”. Nemoj sam ulaziti u sukobe i ne pokušavaj razriješti situaciju uporabom sile. Makni se od nasilnog učenika i ne svađaj se s njim.

Ako se bojiš za svoju sigurnost – budi u društvu prijatelja, zamoli ih da budu blizu ili potraži odraslu osobu. Osamljivanje ne pomaže, kao ni ideja “ako se pravim nevidljiv, pustit će me na miru”. Nasilni napadi su češći kad si sam.

ODRASLI SU DUŽNI POMOĆI  I PODUZETI SVE DA TE ZAŠTITE.

Ako si slučajno naišao na nekog učitelja koji te nije ozbiljno shvatio ili iz nekog drugog razloga nije ništa poduzeo, ne dopusti da te to obeshrabri i nemoj odustati od traženja pomoći. Nije važno čak ni ako je to tvoj razrednik. Reci nekom drugom učitelju i razgovaraj sa školskim psihologom ili pedagogom i traži njihovu pomoć.  I naravno, što prije, reci svojim roditeljima i traži da ti pomognu, da odu u školu i oni traže pomoć  razrednika, školskog psihologa ili pedagoginju, pa i ravnateljicu ako treba. Ma kako to možda neugodno bilo, ne skrivaj kako se osjećaš, reci da te je strah, da si tužan ili što god osjećaš zbog toga. Sigurno ti nije svejedno i ne uživaš dok te netko maltretira, sasvim je normalno da si uznemiren, tužan, da se bojiš kad ti netko prijeti, kao i da si ljut. U redu je pokazati i priznati kako se osjećaš, osobito odraslima od kojih želiš zaštitu. To će im pomoći da shvate ozbiljnost situacije i ne misle kako su to “dječja posla” ili da će se “to razriješiti samo od sebe”.